agonia
english

v3
 

Agonia.Net | Policy | Mission Contact | Participate
poezii poezii poezii poezii poezii
poezii
armana Poezii, Poezie deutsch Poezii, Poezie english Poezii, Poezie espanol Poezii, Poezie francais Poezii, Poezie italiano Poezii, Poezie japanese Poezii, Poezie portugues Poezii, Poezie romana Poezii, Poezie russkaia Poezii, Poezie

Article Communities Contest Essay Multimedia Personals Poetry Press Prose _QUOTE Screenplay Special

Poezii Românesti - Romanian Poetry

poezii


 
Texts by the same author


Translations of this text
0

 Members comments


print e-mail
Views: 2484 .



Mala vila
prose [ ]
Hrvatska narodna bajka

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
by [Autor_Necunoscut ]

2020-09-13  |     |  Submited by Petru Dincă



Živjeli jednom kralj i kraljica. Imali su dvorac navrh brijega pun svakojakih dragocjenosti, polja zlatne pšenice i šume starih hrastova, svega je u njihovom kraljevstvu bilo u izobilju. No najveće njihovo blago bio je mali kraljević. Dugo su željeli dijete, i kad je kraljica
napokon rodila sina, okružiÅ¡e ga najnježnijom pažnjom. DjeÄak je bio pametan, dobar i lijep, na radost svojim roditeljima.

Kad je kraljević navršio osamnaest godina, kralj i kraljica prirediše u vrtu dvorca veliko
slavlje. Iznijeli su sve najbolje Å¡to su imali, birana jela, oslikano posuÄ‘e, svilene stolnjake i svakojake ukrase. Pozvali najbolje sviraÄe i zapalili tisuću svijeća. A nakon gozbe u vrtu se okupiÅ¡e djevojke iz onoga kraja i zaplesaÅ¡e. I sve su milo pogledavale lijepoga kraljevića.

SveÄanost je bila sjajna i trajala je dugo u noć, no kad se gosti napokon raziÄ‘oÅ¡e, od svih
uzbuÄ‘enja toga dana slavljenik nije mogao zaspati. Ponovno se odjenuo i iziÅ¡ao u noć, na mjeseÄinu.

Prošao je kroz park i uputio se u lipov šumarak u blizini dvorca. Išao je polako, duboko
diÅ¡ući svježinu rane ljetne noći. Promatrao je Äudne sjene Å¡to su ih stvarali mjeseÄevo svjetlo i granje stabala i uživao u opojnom mirisu lipa u cvatu.

Odjednom izbije na neki proplanak i pomisli kako je Äudno da tu joÅ¡ nikad nije bio, i kako
je lijepa ta livadica okružena teÅ¡kim starim kroÅ¡njama. A onda spazi neÅ¡to joÅ¡ ljepÅ¡e i joÅ¡ Äudnije: na travi je, obasjana mjeseÄinom, stajala mala vila. U srebrnastoj haljini, duge zlatne kose, s draguljima u kruni. Prekrasna, ali malena kao plamen. Kraljević u nevjerici zastane i zagleda se u nju.
– Sretan ti roÄ‘endan, dragi kraljeviću! – reÄe mala vila. – I ja sam bila pozvana na tvoju
proslavu, no nisam mogla doći meÄ‘u djevojke, jer sam tako malena. Pa te pozdravljam ovdje, na ovoj mjeseÄini, koja je meni sunÄev sjaj.
– Drago mi je da si doÅ¡la – reÄe kraljević, kojemu se mala vila vrlo svidjela.

PriÄ‘e joj i uze je za ruku, no ona se istrgnu i nestane. U ruci mu ostala njena rukavica, toliko sitna da ju je jedva mogao navući na svoj najmanji prst. Sanjareći, s rukavicom na prstu, joÅ¡ je malo Å¡etao lipovim gajem, onda se vrati kući. I nikome ne reÄe ni rijeÄi o svome noćnom doživljaju.

Sljedeći je dan uglavnom prespavao. A kad se napokon probudio, jedva je Äekao da i ostatak dana proÄ‘e. ÄŒim je pala noć, kraljević se ponovno uputi u lipov gaj. Tražio je malu vilu, tražio i tražio, tumarao Å¡umarkom i vraćao se na onaj proplanak, no nje nije bilo. Sve tužniji, mislio je kako je mila i Äudesna bila njena sićuÅ¡na pojava, kako joj niÅ¡ta nije dospio reći, i kako je viÅ¡e nikad neće vidjeti.

Razmišljajući o njoj, izvadi iz džepa njenu malu rukavicu i poljubi je – u tom trenu vila se pojavi pred njim!

Kraljević joj se silno razveseli i cijelu je noć s njom šetao lipovim gajem.
No dok su tako Å¡etali i razgovarali, dogodilo se neÅ¡to neobiÄno: mala vila je poÄela rasti.

Kad su se pred jutro rastali, bila je već dvostruko veća nego prošle noći. I nije mogla navući
svoju sićušnu rukavicu.
– Ti je Äuvaj! – rekla je kraljeviću i nestala.
– Nikad se neću rastati od nje – šapnu kraljević za njom.

Svake noći sastajali su se kraljević i mala vila u vrtu dvorca. Kraljević je po cijele dane spavao ili sanjario, jedva Äekajući noć. I uvijek je bio pomalo nemiran, pomiÅ¡ljao kako bi mogla i ne doći, odjednom nestati kao Å¡to se pojavila.

Sve je više volio malu vilu, a ona je svake noći rasla.
Devete noći mjesec je sjao svojim punim sjajem, a vila je bila narasla do kraljevićeve veliÄine.
– Dolazit ću u tvoj vrt dokle god bude mjeseÄine – rekla je te noći.
– Ne – odvrati kraljević – to mi nije dovoljno. Želim da budeš sa mnom uvijek i zauvijek.
Želim da budeš moja žena.
Mala se vila ozbiljno zagleda u njegovo lice.
– Dragi moj – rekla je napokon – ja ću rado ostati s tobom, ali tvoja žena mogu biti samo ako uvijek budeš volio samo mene. Možeš li takvo što obećati?
– Samo tebe, uvijek i zauvijek! – uzviknu kraljević i povede je u dvorac.

I tako se kraljević i mala vila vjenÄaÅ¡e.

Živjeli su sretno sedam godina. A onda se dogodilo da je umro stari kralj, kraljevićev otac. Bio je dobar kralj i na vijest o njegovoj smrti mnogi se uputiÅ¡e u dvorac da mu odaju posljednju poÄast. Ljudi su dolazili izbliza i izdaleka, a uz kraljev odar smjenjivale su se najljepÅ¡e žene njegovog kraljevstva. MeÄ‘u njima i jedna djevojka crvene kose i vatrenog pogleda.

Premda je stajala uz kraljev odar, crvenokosa je ljepotica gledala samo njegovog sina kraljevića. Nakon nekog vremena kraljević to primijeti i uzvrati joj pogled. Osjetio je neku uzbudljivu toplinu kad mu se osmjehnula.

Kad je žalobna povorka napokon krenula prema groblju, išao je kraljević sa svojom ženom,
no triput se osvrnuo prema crvenokosoj ljepotici. Odjednom mu se žena spotaknu o svoju haljinu.
– Gle, suknja mi je predugaÄka… – rekla je tiho.

No kraljević nije Äuo njene rijeÄi, a nije ni primijetio da se poÄela smanjivati.
Na putu s groblja kraljević i crvenokosa ljepotica neprestano se pogledavahu, a mala vila
se smanjivala. Kad stigoše do starih lipa, sasvim je nestala.

Sad kraljević uzme za ženu djevojku vatrenog pogleda. No s njom nije bio sretan. Neprestano je od njega neÅ¡to tražila, tjerala ga da bude drugaÄiji nego Å¡to je bio, zahtijevala rijetkosti i stvari kakvih ni nema na ovome svijetu. Kad ne bi mogao udovoljiti njenim željama,
plakala bi ili se svaÄ‘ala s njim. I tada kraljević shvati Å¡to je uÄinio.

Žalio je za svojom malom vilom, i kako je vrijeme odmicalo, bilo mu je sve teže. Izlazio je
noću na mjeseÄinu, hodao meÄ‘u starim lipama i dozivao malu vilu. Molio je da se vrati i ljubio onu njenu sićuÅ¡nu rukavicu. Dozivao je i Äekao – pa tako i ostario. No mala vila nikada mu viÅ¡e nije doÅ¡la.


Iz knjige „Hrvatske narodne bajkeâ€
IspriÄala
Sanja LovrenÄić

.  | index








 
shim Home of Literature, Poetry and Culture. Write and enjoy articles, essays, prose, classic poetry and contests. shim
shim
poezii  Search  Agonia.Net  

Reproduction of any materials without our permission is strictly prohibited.
Copyright 1999-2003. Agonia.Net

E-mail | Privacy and publication policy

Top Site-uri Cultura - Join the Cultural Topsites!